RAZLIKE IZMEĐU AEROBNE I ANAEROBNE TJELESNE AKTIVNOSTI


Uspušemo se pokušavajući "uhvatiti" tramvaj, penjući se po stepenicama u povratku s placa ili u pokušaju plivanja do čamca vezanog malo dalje od obale. A činilo se da je tako blizu... Neke osobe to rade s lakoćom. Osim što se manje zadišu, puno brže se oporave kao da im to nije bio nikakav dodatni napor.

Svima nam je jasno da su te osobe u boljoj kondiciji i da se bave nekom tjelesnom aktivnosti što im omogućava bolje i lakše podnošenje povećanih napora koji se postave pred organizam.
Funkcionalne sposobnosti takvih osoba su na višoj razini, a to se postiže redovitim, odgovarajućim, ciljanim i primjerenim treningom.

Funkcionalne sposobnosti povezane su s djelotvornom funkcijom sustava za transport kisika (srčanožilni, dišni i krvni sustav) pod opterećenjem za vrijeme treninga i tijekom oporavka. To su sposobnosti o kojima ovisi efikasnost transporta, pretvorbe i iskorištenosti energije potrebne za izvršenje određenog rada.

Energija je neophodna za funkcioniranje organizma, a dobiva se unosom hranjivih tvari, tekućine i kisika u organizam. Energetske potrebe su različite obzirom na aktivnost koju tijelo obavlja, a ovise o intenzitetu i trajanju tog rada, te o vrsti aktivnosti. U mirovanju i za vrijeme spavanja energija je potrebna samo za održavanje osnovnih životnih funkcija (bazalni metabolizam), a povećanjem aktivnosti povećava se i potreba za energijom. Veći dio kemijskih reakcija u stanicama ima zadaću da energiju iz hrane učini pristupačnom za potrebe različitih fizioloških sustava stanice. Energija nije potrebna samo za rad mišića već i za obavljanje svih ostalih fizioloških funkcija.

Rad koji je kratkotrajan (do 2 minute), a intenzivan, najčešće koristi energiju iz anaerobnih izvora, dok dugotrajnije aktivnosti energiju koriste pretežno ili isključivo iz aerobnih izvora.
Tijelo kao izvor energije prvenstveno koristi ugljikohidrate i masti. U kojem omjeru zavisit će od intenziteta i trajanja rada. Bjelančevine prvenstveno služe za izgradnju tijela i vrlo rijetko se iskorištavaju kao izvor energije, osim u nedostatku drugih hranjivih tvari. Da bi se hranjive tvari (ugljikohidrati i masti) mogle upotrijebiti, tijelo ih razgrađuje, a krajnji produkt je u najvećoj mjeri glukoza. Glukoza se optokom krvi raznosi svuda po tijelu i ulazi u stanice. Nakon ulaska može se nizom kemijskih reakcija gotovo odmah upotijebiti kao izvor energije ili se pretvori u glikogen i pohranjuje u stanice za kasnije potrebe. Sve stanice u tijelu mogu pohraniti određenu količinu glikogena za svoje potrebe, ali jetrene i mišićne stanice su prava skladišta glikogena koji se koristi za mišićni rad.

Anaerobni i aerobni način rada

Glukoza se može razgrađivati na dva načina: bez prisustva kisika – anaerobno ili uz prisustvo kisika – aerobno. Za svoje neposredne potrebe, stanice koriste isključivo ATP (adenozin-trifosfat) koji se dobiva raznim kemijskim reakcijama iz glikogena. Da bi organizmu dao energiju, ATP se u prisutnosti enzima dalje dijeli na ADP (adenozin-dva-fosfat) i anorganski fosfat.
Količina ATP-a u stanici je ograničena – dovoljna je za samo 1-2 sekunde rada pri vrlo intenzivnoj tjelesnoj aktivnosti, ali se može jako brzo obnavljati energijom koja se anaerobno oslobađa razgradnjom drugog spoja KP-a (kreatin fosfata). Oba izvora energije pri zajedničkoj maksimalnoj aktivnosti mogu dati energiju za 10-20 sekundi rada. Ipak, organizam može proizvesti još nešto energije resintezom ATP-a i KP-a, no pri tom nastaje mliječna kiselina koja prodire u tjelesne tekućine, remeti homeostazu, "zakiseli" organizam i prisiljava da se intenzitet rada snizi ili aktivnost potpuno prekine.
Maksimalna aktivnost temeljena na dobivanju energije bez prisustva kisika traje u prosjeku 60-90 sekundi. Ukupna količina koja se može osloboditi na ovaj način iz uskladištenih izvora predstavlja anaerobni energetski kapacitet.
Aerobni energetski kapacitet označava maksimalni protok energije kad se uz prisustvo kisika oslobađa velika količina energije u mirovanju i pri aktivnostima duljeg trajanja i nižeg ili umjerenog intenziteta.

Anaerobni energetski kapacitet - kratkotrajne aktivnosti visokog intenziteta
- bacanja
- skokovi
- sprintevi
- brze promjene smjera kretanja...

Aerobni energetski kapacitet - dugotrajne aktivnosti umjerenog intenziteta
- trčanja na srednje i duge razdaljine
- biciklizam
- veslanje
- rolanje ...

Većina sportova u većoj ili manjoj mjeri koristi oba energetska sustava, ali u različitim sportskim granama sudjeluju u različitim omjerima. Dobra je vijest da se funkcionalne sposobnosti, osobito sposobnosti aerobnog energetskog kapaciteta, mogu poboljšavati i u srednjoj, pa čak i u starijoj životnoj dobi. Preduvjet za to je redovita, kontinuirana i odgovarajuća tjelesna aktivnost.


Natalija Špehar, prof. kineziologije



KORIŠTENA LITERATURA